Tragovi u snijegu

Dobrodošli na moj blog

01.06.2017.

sekretnaja policija

Jučer sam vidio onu trebu što mi se sviđala. Udebljala se prilično. I ja sam se udebljao. Da imam mišiće izgledao bih ko oni poljski mma borci. Ima mase nema mišića. Mogao bih biti međed, a ne neki borac kako je krenulo. A otkuda mi to kad ja... nit hoću šta satirajuće da radim jer mi je dosadno, ne što ne mogu. Nit me sport mnogo zanima. Zanima me samo pedalanje na biciklu iskreno. Kao što reče moj jaran: ''Kod biciklizma mi je važan osjećaj postignuća, da sam nešto teško uradio''. Pa ja to u svemu tražim, i sve je teže svakim danom. Ne mogu ga postići ni u mangi, jer ne mogu dotjerat nijednu mangu do kraja, dosadi mi priča na sredini... onog trenutka kad pređeš ključnu tačku u priči, ostalo su poznati detalji iako ih ne znaš. Ovu mangu koja se zove ''Magična kocka'' počeo sam čitati jer se bavi idejom da ljudi ispunjavanjem određenih zadataka mogu da biraju koje će sposobnosti izgrađivati na sebi. Ako dobiješ zadatak da izvedeš neku curu, i ako uspiješ, sutra možeš biti najviši u školi, najljepši bla bla. Zadatke dobijaju ovisno o željama koje imaju. Što luđe želje, to teži zadaci. Ima ljudi koji žele biti lijepi, onih koji žele biti bilderi, onih koji bi miješali. Ovi što žele inteligenciju su najluđi. Jedan štreber je zaželio teleportaciju, psihokinezu i slične igračke. Većina cura hoće ljepotu hehe. Uglavnom, stvorena je dramatična situacija koja liči na izum novca u ljudskom društvu. Kao što to biva u teološkim pričama, oni koji potencijalno imaju najveću moć, ne žele da koriste istu... Zanimala me je promjena psihe u izmijenjenim okolnostima. Toliko.
Kada dođem na radno mjesto prvo gledam kako da svi vide da sam relevantan, da bespogovorno sve radim, a onda nakon par dana gledam kako da sebi stvorim što više vremena, kako da izvrgavam zadatke koje bih mogao dobit al ne moram, kako da saznam sve moguće detalje koji su bitni za ljude koji me okružuju... to je vječiti, primordijalni princip, posmatraj ljude oko sebe, uči od njih, uči da prevariš sistem. Valjda je to zato što nas većina radi nešto što ne želi da radi. Zato je i čudno da mi je jaran onomad rekao, kad sam ga pitao šta bih ja bio u drugom životu, rekao mi je: ''čuvar logora''. Mislim da je to dosadan posao. Možda ŠTAZI operativac, al čuvar ne. Izbjegavao bih poslove gdje ima puno dodira s ljudima. A opet na takvim poslovima se upozna najviše ljudi. Danima sam tražio onu pjesmu ''zar i ti brate Brute, zar i ti brate'', i našao sam je. Pjeva Zoster. Uzdravlje.

16.04.2017.

more li žensko bit prijatelj

Probudio sam se danas nakon jednog sna. U njemu sam sebe posmatrao u trećem licu. Sa mnom je bila neka treba, ali bili smo prijatelji. Ne znam jesam li frendzoniran ili nešto, ali sasvim sigurno da u snu to uopće nije bilo važno. Možda je to forma prijatelja koja bi mi mogla odgovarati. Čudan prijatelj, još žensko. Plesali smo u autobusu...svakako, prvi put da nisam pomislio u snu da bi bilo bolje da nešto drugo radimo. Samo smo plesali, ljudi se gledali, a možda i nisu. Imao sam ljepšu frizuru, bio sam fit, i nekako manji nego inače. Probudio sam se i kontam hajd odoh opet spavat neće li se bit nastavak, al ništa. Bilo mi je drago da makar u snu imam čudnog prijatelja. Uglavnom, kako to biva u snu, bio sam sve što nisam u ovom životu. Bio sam ono što zamislim, imao sam jednog prijatelja koji neće pogrešno razumijevati stvari. Osjećao sam neku slobodu, ne znam. Moram se zabrinuti jer nije bilo nikakvih natprirodnih scena u snu. Vele da je to znak da ti vugla nije stabilna. Radio sam neki test i kažu mi da sam malo lud i da potražim stručnu pomoć. Iskreno, znao sam kakvi će biti rezultati, samo što nisam lagao za ono što sam vidio u slikama. Nisam svegam'. Uglavnom, kako odmiče vrijeme, osjećam da ili mi se daje ili oduzima sloboda na čajnu žlicu. Što reče onaj, razmilist ću o društvenom ugovoru, nisam ništa još potpisao. hugz.

07.04.2017.

four hours or smth

Ono kad sam nekoć ganjao neke linuxe, i prvo iskustvo, i šta, tri puta dižeš sistem za redom, so what, you're stupid in the beginning of everything, that's how it works. Nauči pa uradi, isproHabaj i eto tako. Ali kad uzmem neki windows poslije sedmice izvratim se sav. Nakon što dotični windouz 10 odbija nekakve efije, uefije, pa ajde evo ti cijeli disk za početak. I kad pomisliš da sve funkcioniše, shvatim da mi je odvratni account vezan za microsoftov account... i ne samo to. Već sam greškom kao datum rođenja stavio 2017. godinu, tako da Majkrosoft misli da sam beba. Iskreno, ima li logike da neko star dva dana pravi microsoft account? U Redmondu to ima smisla. Pokušao sam skinuti office i morao sam se prvo ulogirati. Ali, sada se bajo ne možeš logirati jer si, ni manje ni više, beba. Ali se zato može tvoj roditelj ulogirat. Kad se roditelj ulogirao, no vidi, vjerujemo mi da je to tvoje dijete, al sad ćeš da platiš jer si nešto, pa ćeš koristiti account. Jel ja ovo sanjam? Nije fazon što je to neka sića, već što ne dam podatke o kartici zato što sam pogriješio datum rođenja. Mislim, znam, ako mi trebadne studio, morat ću se vratit na to ''kome ba da se prilagođavamo'' čudo, na kojem ne mogu administratora promijenit (duboko sam vjerovao da postoji neki koncept root-a i običnih korisnika sa ograničenim privilegijama, al nema). Koliko vidim, bez nekih užasnih low-level komandi, nemoguće je promijeniti admina. Šta si ga napisao na početku svijeta, napisao si ga. Možda je do mene, al uvijek mi je mikrov support community bio užasan. I brate ništa intuitivno nema. U suštini, šta je tu je, što bi reko Winston Čerčil. Ima i gore. Ima debian koji ne prepoznaje desni klik na tačpedu. Windouz mi je uzeo više vremena od arch linuxa. Najgore je što me ionako glava boli pa sam sve htio poslat u eter do nedjelje. Ključno u tim sitnim uspjesima je što uvijek pomislim da sam obični idiot ako ne uradim to i to. Bez sumnje sam svaki dan neka druga vrsta idiota. Strah da ne uradiš nešto što smatraš laganim. Život mi tako zanimljiviji. Možda ima istine u onoj poruci sa fejsbuka. Kaže mi jedan pacijent da me je dunjaluk obuzeo. A ja živim ko monah.
Počeo sam gledati neki ''Gantz''. Na prvih deset minuta anime-a propo mi jezik do poda. Evo reko dostojnog nasljednika starih psiho-filozofskih anime-a. Nakon deset epizoda sam shvatio zašto mu ocjena nije veća... priča ima dosta šupljina. Dosta nerazjašnjenih stvari, neuvezanih. Problemi takvih priča sa velikim idejama se ne mogu rješavati tako što će neko uzet motorku i sjeć sve redom. Vječne ideje se rješavaju vječnim kretanjem ukrug, beskonačnošću i sl. Ni sma autor nije još sam sa sobom raščistio neke pojmove, ima li sudbine ili nema, a da ne pričam da anime počinje moralnim bombama u sred natprirodnog okruženja. Sve u svemu, ne mogu da vjerujem da sam odgledao 13 epizoda. Inače, sinoć sam odgledao Shingeki no Kyojin, prvu epizodu druge sezone, i hajmo reć možda nešto i bude.

01.03.2017.

dileme ovo, ono

Istina je. Ja sam čini se od onih kojima sve ima smisla dok rade nešto što su zacrtali i do čega im je strašno stalo. I onda mi uvijek fali vremena. Čim to nešto uradim, čim se to završi, ostajem isprazan. Da se razumijemo, imam šta radit, ali ću sfušerit za sat vremena sve i naći dobar izgovor. Jer to nije ono što ja želim. Ako ništa u svim tim besmislenim godinama koje su prošle, promišljao sam dugo kako bi bilo da radim nešto što mi se ne radi. I nađem se u koži hiljada i hiljada ljudi koji imaju isti problem. Šuti, radi, čekaj da završi, kad završi idi na pecanje, idi na planinu, trči malo po gradu, malo na kafu sa prijateljima itd. Elem, sad sam izgubio tu neku svrhu, pa mi je sve prosječno i bezveze. Opet moram izmislit nešto drugo što će mi bit zanimljivo, al u isto vrijeme korisno, jer se o tom mora i pričati. Nije fazon radit nešto da drugi ne vide i da ne daju mišljenje. Od nekog vremena u moj život se uvukla gomila slučajnosti hajmo reć. Što bi rekli stručnjaci, nisi našao ravnotežu sa životnom sredinom ili tako nešto. Nisi našao mjesto i vrijeme da se situiraš i razmnožavaš, a onda stvari idu bez tvoje volje dalje jel. Vele tako iskusni, jarane kad se oženiš sve će ići lakše, ko biva imat ćeš više volje za životom, više volje da se boriš i tako. Pa moraš, jer si navalio sebi nove odgovornosti. Svaki dan sam uspijevao pronaći neko zrno smisla, makar to bilo buljenje u drveće po dva sata bez prestanka. Sad to nije u igri. Dođu dani kad ne možeš ništa povezat. A sutra će biti malo drugačije, jer te život prisili da se stvari stave u pokret. Moraš to nešto da radiš, da nešto pričaš, slušaš neke nebuloze, a gomila glumaca oko tebe koji su davno razdvojili posao i privatni život, pa mora da se mnogo glumi. Bit će drugačije sutra, vrijeme će brzo proći. Uživam u svemu novom, al to ne olakšava moje dileme.


Stariji postovi

<< 06/2017 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930

-
music list
MOJI FAVORITI
va§IONka
A paranoid schizophrenic walks into a bar...
Ispovijesti jedne budale
Raznosiš mi blato po kući
Žena mrtvog pjesnika
Carte blanche
counting stars
Bojis li se mraka
Tales From The Asylum
Princ of Perversia
kamilica
Dišem
Zovem se Crvena
Postapokalipto
Mizantrop
Laprdam_sta_stignem
DNEVNIK SLUČAJNOG PROLAZNIKA
ma dobro je, haj
TemaDilema
Stani mi na prste
E moje blonde, sve ste anakonde.
Hod po rubu
xxss.
Some thoughts about life
Silent
Alter ego ekscentričnog melankolika
Eni's sidekicks
Come undone
Samo bahato :D
Nedovršeno pismo
više...

BROJAČ POSJETA
3256

Powered by Blogger.ba